Knjižnice, kao mjesta susreta, a knjižničari/rke svakodnevno su u doticaju s tekstom, usmenom riječju i korisnicima, kolegama knjižničarima/kama ili korisnicima usluge javne (narodne) knjižnice. Nakon kruga obitelji knjižnice su mjesta u kojima se od malena susrećemo s tekstom, slikom i usmenom riječju stoga poslušajmo što nam dr. sc. Martina Hranj, predsjednica Društva hrvatskih pripovjedača i Ivanka Ferenčić Martinčić, ravnateljica Narodne knjižnice Virje i majstorica pripovjedačica žele prišapnuti kroz članak koji je objavljen u časopisu Svezak – časopis Društva knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja, 24/2022.
KNJIŽNIČARI KAO ČUVARI USMENOG PRIPOVIJEDANJA
Sažetak
Problem čitanja i pismenosti može se promatrati sa stajališta raznih interesnih struka – defektologije, logopedije, pedagogije, knjižničarstva. Jedna metoda rada koja je na neki način zajednička svim tim disciplinama upravo je pripovijedanje. Neuroznanost je dokazala kako su pripovijedanje i priče moćan alat, no mi ga još uvijek ne poznajemo ni ne koristimo dovoljno. Aktivnost naših mozgova različita je za vrijeme čitanja i za vrijeme slušanja, i upravo u tome leži jedan od razloga da pripovijedanje postane dio knjižničarske svakodnevnice.
Uvod
Poražavajući rezultati PISA testova 2019. godine potvrdili su ono čega se pribojavao svaki stručnjak u neposrednom radu s djecom – usprkos radu i trudu, kontinuiranim reformama, stalnom stručnom savršavanju odgajatelja, nastavnika i stručnih suradnika, razvoju i apliciranju informacijsko- komunikacijskih tehnoloških rješenja u radu s djecom, i svim drugim preduvjetima koji su se ostvarili – naša djeca ostvaruju sve slabije rezultate. Pismenost je jedno od kritičnih polja. Čak i bez provođenja velikih istraživanja, svaki odgajatelj i učitelj koji radi s djecom potvrdit će vam rapidnu promjenu koja je razvidna pri svakoj izmjeni generacija. U pozadini globalnih kriza događa nam se još jedna, još opasnija pandemija – pandemija teškoća u učenju i čitanju. Djeca su prvo počela sve češće manifestirati poteškoće s pažnjom, a onda i učenjem. Sve teže svladavaju čitanje, slabijih su i verbalnih i komunikacijskih sposobnosti. U isto vrijeme prosječni petogodišnjak bez problema će vam pomoći instalirati Tik tok ako to slučajno sami ne znate.
S logopedskog i defektološkog gledišta rješenje je u ranoj intervenciji, s učiteljskog u individualizaciji obrazovnog programa. Stručnjaci za predškolski odgoj fokus prebacuju na ranu pismenost, predčitalačke vještine, razvojne i senzoričke igre. No čini se da zaboravljamo i zanemarujemo najprirodniju metodu u radu s djecom koja je zajednička svim disciplinama i pristupima, pa čak i integrativnoj dječjoj psihoterapiji, a to je pripovijedanje.
O pripovijedanju
Pripovijedanje je prirodna, društvena i sveopće ljudska kategorija koja seže u same temelje civilizacije.
Ljudi vole slušati priče. Zanimaju ih osobne priče, priče iz djetinjstva i mladosti, strašne i jezive priče, priče s optimističnom atmosferom, stvarne životne priče, duhovite anegdote… i svaki drugi oblik s tematskim sadržajem koji ima neki emotivni angažman.
Još u starim kulturama ljudi su znali: pričama se najlakše poučava. Jednom kad su povjerenje i pažnja slušatelja zadobiveni, čarolija otpočinje. Ne samo da nas priča vodi u svjetove u koje teško da bismo s lakoćom stigli fizički, ona nas vrlo moćno odvodi na putovanja koja su vrlo stvarna u našim mozgovima. To što su izvanjskom svijetu nemoguća ili previše fantastična, ne znači da nisu stvarna i da ne postoje. Ne samo da postoje, nego su nam ti svjetovi posredovani i sačuvani u pričama danas prijeko potrebni. Priča posredovana usmenim pripovijedanjem toliko je moćna da ostaje neporažena i duboko usječena u svijest svakoga pojedinca.
Neuroznanost je dokazala da je moć usmenog pripovijedanja u evociranju više osjetilnih centara u mozgu koji se na taj način nepovratno i snažnije povezuju stvarajući duboku mentalnu sliku. Ta je mentalna slika zapravo naša veza sa sadašnjošću i prošlošću, našim podrijetlom, našim precima koji su živjeli, učili i spoznavali ovaj svijet.
Čarolija je u tome, što su oni, učeći na taj način, u direktnoj vezi s prirodom, promatrajući i tumačeći, bili više upućeni jedni na druge. Kako međusobno, tako i prema stvarnom materijalnom svijetu. Gradeći postepeno svoj duhovni svijet na iskustvima materijalnoga, usmenim pripovijedanjem priča dobili su trajni alat za prenošenje znanja i vještina koji nije moguće tako lako utrnuti. I dok današnja suvremena tehnologija traje i postoji samo dokle je opskrbljena izvorom napajanja… iskustva, znanja i vještine posredovane pričom i usmenim pripovijedanjem postojat će i živjeti sve dok bude živio čovjek. Priče i usmeno pripovijedanje nestat će tek kad nestane Čovjek, kad se izgubimo u posvemašnjoj dehumanizaciji.
Danas, kad je pismenost veća nego proteklih stoljeća (no, još uvijek nedovoljno dobro razvijena i raširena), prva obimnija saznanja, ulaskom u školskih sustav, grade se čitanjem. Zbog vještine čitanja, možemo istraživati i saznavati sve što nas zanima: svijet je otvoren i čeka. No, zašto ipak postoji određeni otpor?
Čitanje je složen proces koji od mozga zahtijeva drugačiji angažman nego, primjerice, slušanje. Posebno je to izraženo u prvim godinama školskog obrazovanja kada se čitanje tek svladava. Sama aktivnost čitanja zaokuplja mozak, ometajući povezivanje sa sadržajem onoga što se čita. Već i činjenica da je učenje te vještine zahtjevno može pokrenuti instinktivni otpor prema onome što amigdala percipira kao neugodno ili čak i zastrašujuće iskustvo. A upravo u sadržaju, tj. pričama i tekstovima koji se daju djeci na čitanje nalazi se nagrada za uložen trud.
Knjige, tj. čitanje i usmeno pripovijedanje neraskidivo su povezani. Nisu konkurencija i ne isključuju se. Mudrim odabirom i pažljivom kombinacijom, čitanje i usmeno pripovijedanje mogu lako postati moćne i svakodnevne
komplementarne metode ne samo u odgoju i obrazovanju, nego i metode koje će polučiti kvalitetnije međuljudske odnose za bolje sutra u kojemu prevladava ljepota humanosti, ljepota ljudske priče.
Uloga koju knjižnice i knjižničari mogu igrati u tom procesu
Prihvaćanje pripovijedanja kao metode važne u prevladavanju teškoća učenja i čitanja, samo je jedan od razloga zašto se knjižničarska zajednica danas sve više upoznaje s praksama i scenom pripovjedača. Jer umijeće pripovijedanja kao izvedbena umjetnost počiva na tisućljetnoj tradiciji pripovjedača kao čuvara narodne predaje, usmene književnosti i samim time i nematerijalne kulturne baštine. U užurbanoj konzumaciji multimedijskih sadržaja, naša kulturna baština postaje nepoznanica. Jedan od najvažnijih aspekata rada pripovjedača jest upravo čuvanje i populariziranje priča koje čine nasljeđe neke zajednice.
Kad sagledamo temeljna poslanja knjižničarske struke koja se odnose na čuvanje pisanog i materijalnog blaga, te poticanje čitanje i pismenosti, edukacije zajednice, premošćivanje kulturološkog i tehnološkog jaza, nameće se i uloga knjižničara kao čuvara usmenoga pripovijedanja.
Neke od temeljnih kompetencija pripovjedača su: istraživanje materijala i izvora, educiranje o baštini, revitalizacija i izvedba, očuvanje i popularizacija baštine, aplikativno i interpretacijskog pripovijedanje. A upravo to su i vještine koje knjižničari već posjeduju. Poznavanje izvora, rad s korisnicima, posredovanje između zajednica i zbirki, stavljaju knjižničareve kompetencije pripovjedača u prvi plan.
Zaključak
Razvojem pripovjedačke scene u Hrvatskoj i popularizacijom izvedbenog pripovijedanja kao zasebne umjetničke discipline, pripovijedanje – art of storytelling – nameće se kao moćan alat u radu s korisnicima. Ne samo u svrhu poticanja predčitalačkih vještina i čitanja, već i kao zaštita baštine i kulturni sadržaj za sve skupine korisnika. Povezivanjem s profesionalnim pripovjedačima knjižnice će dobiti vrijedne suradnike. No educiranjem knjižničara o vještinama pripovjednih praksi i same će knjižnice postati nosioci i čuvari usmene predaje, osnažujući istovremeno svoje korisničke zajednice.
Ključne riječi: knjižničari, usmeno pripovijedanje, čitanje, priče Literatura:
1. Otero, Herminio. Povratak narativnoga: kako i zašto razvijati umijeće pripovijedanja, 24.6.2005. URL: https://hrcak.srce.hr/ index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=168290 (1.3.2022)
2. Damjanić, Aleksandra. Pripovijedanje – važna životna vještina, 9.1.2022. URL: https://artofstorytelling.kreativnistudio-logos. hr/2022/01/09/pripovijedanje-vazna-zivotna-vjestina/ (1.3.2022)
3. Gerard, Veva. Competences for the storytelling field – overwiev. URL: https://fest-network.eu/research/a- competence-model-for-oral-storytelling/ (1.3.2022)
4. Anita Peti–Stantić (2019) Čitanjem do (spo)razumijevanja. Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti. Zagreb: Ljevak, 2019.
5. ALA’s Core Competences of Librarianship (2009.) URL: https://www. ala.org/educationcareers/sites/ala.org.educationcareers/files/content/ careers/corecomp/corecompetences/finalcorecompstat09.pdf (1.3.2022.)