Još jedan osvrt na nastup na 68. Splitskom ljetu. Ovaj put iz pera članice Društva hrvatskih pripovjedača Jelene Premec. Pročitat ćete i kako se Jeleni ostvarila želja da vozi legendarnog crvenog fiću koji nas je dočekao pored naselja Trstenik, no, nije bilo baš sve kako je željela. Osa joj se uplela među bedra i sve planove pomrsila. Ah, te splitske ose!
Piše: Jelena Premec
Jednom davno, netko je napisao, da lagano umire čovjek koji ne putuje i koji ne traži mala zadovoljstva u sebi. Vođena tim riječima otisnula sam se na jedno sasvim neobično putovanje. Budilica me probudila u pola pet. Ustala sam prpošnija nego inače jer, ipak, danas je taj dan toliko iščekivan i predivan. Poljubila sam djecu, izašla iz stana i krenula put Varaždina. Nakon sat vremena stigli smo u Varaždin gdje me dočekao simpatični vozač Josip te smo nas dvoje krenuli na put prema Zagrebu. Ajme, smorio me jer nije prestao pričati a meni ujutro stvarno treba mira, no, dobro, to ćemo jednom drugom zgodom…
Cijelim putem do Zagreba nas je pratila kiša. U Zagreb su nas dočekale Elizabeta, Marijana, Andreja i Ivana, ukrcale su se i krenuli smo put Splita. Google kaže da s usputnim stajanjima treba pet sati, no, nama je trebalo duplo, pola puta sam prespavala, ali moje suputnice su bile jako vesele te su čitavim putem razmjenjivale iskustva.
Eh, da, prije Splita morali smo do Zadra po Željanu i Sanju, onda do Drniša po Sandru i na odredištu smo, ali, barem sam tako mislila, krivo sam mislila, svratili smo do Biograda, onda usput stali jer su neki bili gladni i dok smo to sve obavili ajde put Drniša. Sandra, dok nas je čekala, promijenila je barem pet outfita, no ipak nas je dočekala. Dupe me boljelo od tolikog sjedenja. Konačno, nakon dvanaest sati vožnje, stigle smo na odredište. Martina i Ivana su nas dočekale s velikim oduševljenjem.
Hostel je bio sasvim ok, ali miomirisi baš nisu za svačiji nos i želudac. Malo se isfriškale a onda put Splita na interpretacijsku šetnju. Mirjana je turu odvodila fantastično, no neki je nisu odslušali do kraja jer su zbog jedne ose morali na hitnu. Ostvarila mi se želja i vozila se ja u crvenom fići no nažalost kao suvozač. Nakon hitne slijedilo je kupanje na Bačvicama i opuštanje uz čašicu vina i večer je završila.
Sljedeće jutro, nakon Ivanine budnice i kavice, opet u Split gdje nas je dočekala naša Jasmina, onda malo na radio, zatim na razgled Dioklecijanove palače, bezobrazno skupu kavu, fini ručak i probu za nastup.
Nastup je bio genijalan. Splitska publika me oduševila, moje vile isto. Dan se polako bližio kraju, mjesec nas je pozivao u šetnju, ali bile smo umorne pa smo šetnju prepustile nekim novim klincima.
Sve što je lijepo kratko traje. Naš boravak u Splitu i Solinu je završio te smo sljedeće jutro, nakon kavice, krenule kući. Povratak je bio kraći, prepune dojmova razmjenjivale smo iskustva i ispunjene se vratile svaka svom domu.
Bilo je to sve samo ne obično putovanje, ali putovanje koje bi sutra opet u istom sastavu ponovila. I nebo je plakalo kada smo odlazile. Sigurna sam da se na godinu vraćamo s novim pričama…
