Pripovjedačica Sanje Grgina s nama dijeli svoj doživljaj Splitskog ljeta u kojem je sudjelovala s deset kolegica pripovjedačica u pripovjednom krugu pod nazivom Vilinsko tkanje. Pripovjedačko pleme krenulo je put Splita u nedjelju 24. srpnja, a nastupalo je u ponedjeljak 25. srpnja u prostoru Galerije umjetnina Split. Prepustite se Sanjinom peru i otkrijte što se sve događalo s pripovjednim plemenom kriz više dana druženja i putovanja.
Piše: Sanja Grgina
Papirnato sunce Splita
Zajedno sa svojim pripovjedačkim plemenom živjela sam Splitsko ljeto u dva dana.
Rižoto od cikle, od tikvice kuglice, pošip hladni u zagrljaju s malvazijom te u zagrljaju s Elizabetom, travarica za želudac, kolači sirni, voćni, hladni a pizze i pivo idu zadnji samo zato da ne “pokvare” ovaj eno-gastro niz, ali ne iz razloga što su manje vrijedni.
Razlog ovog slasnog putovanja puno je više od pukog hedonizma, mada, moramo se složiti, uživanje u hrani za tijelo uvijek otvara i puteve duha. Naša misija bila je predstaviti se svijetu, ispričati našu priču da smo svi bića satkani od priča.
Voditelj s HR Radio Split Mladen Vuković [i] u intervju s Martinom pripovjedačko pleme od 11 pripovjedačica usporedio je s nogometnom ekipom a naša spretna Martina je to iskoristila pa usporedila nogometaške snažne noge sa snagom naših pripovjedačkih riječi i još nas prozvala ženskom momčadi. Svaka čast, Martina!
Došao je ponedjeljak popodne i vrijeme da se krene put Galerije umjetnina Split gdje se u večernjim satima održavalo skupno pripovijedanje. U Galeriji smo dobile prostoriju gdje smo ostavile svoju odjeću, onu u kojoj smo “samo” žene, da bismo se preodjenule u onu u kojoj ćemo biti žene pripovjedačice i tkalje riječima, i u kojoj ćemo preuzeti kozmički identitet.
Jasmina mi reče: “Jesi li vidjela žuto sunce na privjesku?”stanem se osvrtati i tražiti ga i u jednom trenu uskliknem: “Evo ga!” i pokažem joj na mali žuti krug od papira koji se skrio na stolici na kojoj sam složila odjeću za nastup. Nije to ono sunce koje je tražila, ali sam ga na dlanu držala, gledala i razmišljala:”Ovo je baš kao malo žuto sunce.”
I kad je došlo vrijeme postavismo se svaka na svoju poziciju u očekivanju reda za pripovijedanje….
Čast za otvaranje našeg tkanja imala je Jelena koja je odmah zarobila publiku. A ja, ulazim u sebe, negdje u zakutne ulice moga bića, osluškujem se, srce mi ubrzano tuče, znojim se, u slikama sam moje i Željanine priče. Hodam šumom, palim lučice, osluškujem hrast i njegove priče, veselim se uplašenim i nepovjerljivim seljanima, gledam Željanu preko puta mene. Marijana završava svoju prekrasnu priču o ženi koja se doboko ukorijenila u stablu te u njemu dan danas živi njezin duh… a onda ,gledam svoju sestru, suputnicu na ovom vilinskom putu,kako preuzima fenjer i pušta glas u prostor. Prošapćem: “Lijepo im prenesi”,misleći to kao da sam vjetar, pa sam je udarila u leđa…a onda sam žuto papirnato sunce odložila na zidić, jer mi se u vlažnoj ruci već počeo trgati i nestajati…
Željana i ja smo se isprepletale po priči, vozile smo dobro, osjećaj dobre stare treme popuštao je i prepuštao mjesto sreći. Osjećaj je izvanredan kad znaš da si pridonio neprekidnoj obnovi života kroz pričanje priče, jer sam sigurna da će ove naše priče, svi oni koji su ih slušali, prepričati onima koji te večeri nisu bili s nama. Nije bilo važno koliko su slušatelji imali godina, koje su boje, jesu li muškarci ili žene, jesu li djeca, bili su utkani u našu tapiseriju i svi smo imali kozmički identitet.
Na kraju, od ponosa, sreće i jedinstva sviju nas potpuno sam zaboravila na papirnato malo žuto sunce, koje je zaslužno za onaj mali trenutak ushita kad sam ga ugledala, misleći da je to to što je Jasmina izgubila. Grijući ga u svom dlanu činio mi je dobro.
Hvala ti, malo papirnato žuto sunce!
[i] https://radio.hrt.hr/radio-split/vijesti/11-pripovjedacica-na-vilinskom-tkanju-8697764