Priča je nastala kao dio zadatka u sklopu Studija: karakterizacija likova – predmeta i povezivanje u priču.
KRUG ŽIVOTA U VREMENU PLAVOGA SRCA
Ja sam jedan mali sat – budilica. Lijepe sam pastelno-ružičaste boje, ali moje noge nisu kao prije. Svaki put kada bih stao na noge, nakon nekoga vremena bih se srušio. Nekada sam i zvonio svako jutro. Osim vikendom, naravno! A onda sam iznenada prestao. Otkucaje svojega srca već danima ne čujem. Srce moje plavo, gdje si?
Tu sam. Zar me ne osjećaš? Nekada sam bio dio jedne velike predivne plave ogrlice. Djevojčice su se igrale i slučajno ju potrgale. No shvatio sam da je možda to i bolje. Shvatio sam da svatko od nas treba poći svojim putem dalje i uveseljavati svijet. Zašto ne bi svako srce uveseljavalo neku drugu djevojčicu? Ili nekoga drugoga? Zato sam sad ostao sam, bez svojih prijatelja…. Zanesen ljepotom koja me okružuje, nisam baš gledao kuda hodam, popiknuo sam se i upao u prekrasno plavo jezero. U jednom trenu nisam znao je li to moj odsjaj iznutra ili čak možda i ljepota plavog jezera u kojem sam se našao. Tada, naime, jezero nije poprimilo svoju smaragdnu boju kakvo je bilo inače. Ovo jezero je posebno. Najposebnije jezero na svijetu. Zašto, pitate se? Zato što je jedinstveno. Kako se mijenja vrijeme, ovisno o tome ima li sunca, oblaka, kiše, oluje… mijenjaju se i njegove bolje. Nekad je zeleno, nekad plavo, nekad svijetlo, nekad tamno, a danas je nebesko-plave boje. Baš kao i ja. I odjednom, kad sam se malo osvrnuo oko sebe, na dnu, ugledao sam jedan prekrasni kamen. ”Tko si ti?”- upitao sam ga.
”Ja sam kamen.” – odgovorio je i pomislio ”Pa zar to nije očito?” Kamen se zapravo jako obradovao kada je ugledao plavo srce. Jer bio je to kamen koji je ležao na dnu, i to na najdubljem dijelu ovog jezera. „Već dugo sam ovdje” – pomisli kamen. Nekada sam bio cijenjen i obožavan, ali su me ljudi odbacili. Na meni je ucrtan čarobni vremenski krug koji je tisućama godina pokazivao ljudima kako vrijeme prolazi. Oni su se rađali, živjeli i umirali. Tada su jednog dana pomislili… ako neće vidjeti moj vremenski krug, tada zasigurno neće ni vrijeme prolaziti i oni će vječno živjeti. Ljudi nisu shvatili da je samo vrijeme vječno, a na njima je da iskoriste svoje živote u vremenu na najbolji način.
Hajdemo zajedno do sata… da mu tvoje srce opet zakuca, a ja da pokrenem njegove kazaljke. One će opet pokazivati vrijeme i kretati se kao moj vremenski krug. Ljudi će jednom shvatiti da nitko ne može zaustaviti vrijeme.
”Idemo,”- kaže srce, ”sat će se jako razveseliti.”
Nas troje zajedno ćemo pokazivati samo lijepo vrijeme i radosne trenutke, a sat će svakog jutra radosno zvoniti… jer pred nama je novi dan i nova prilika za ljubav i sreću. Iskoristimo je maksimalno.
I znajte, kad živite srcem punim ljubavi, nakon nekog vremena postajete čvrsti, snažni i postojani, a opet protočni, baš poput kamena.
Priču napisale: Densi Radovan (sat), Ivana Zrilić (srce), Jasminka Mihoci (kamen)