Sažetak
Pripovijedanjem se prenose vrijedne, poučne i za život važne poruke o mudrosti, odgovornosti, promišljenosti, poštivanju, poštenju, empatiji i sličnim osobinama koje su, s razlogom, temeljne ljudske vrijednosti. Također, pripovijedanje je prečica za većinu vještina za koje želimo da ih učenici razviju u školi (jezik, vještine pismenosti, logičko razmišljanje, kritičko razmišljanje, kulturna svijest, kreativnost, međuljudski odnosi, emocionalna inteligencija…). Nije slučajno da se baš takav oblik komuniciranja, bilo posredno ili neposredno, pokazao jednim od najuspješnijih u metodama poučavanja.
Ključne riječi: vještina, pripovijedanje, pripovjedač, kompetencije
Zašto smo zaboravili pripovijedati? U suvremenom pristupu učenju i poučavaju, kada se govori o svladavanju vještina, govori se o važnosti usvajanja čitanja, pisanja, govorenja, kritičkog mišljenja, numeričkih sposobnosti, emocionalne i socijalne inteligencije… vještinama koje su se razvijale postepeno razvojem znanosti i ljudskog napretka, no sve je počelo s vještinom pripovijedanja od koje se razvojem društva, znanosti i digitalne tehnologije sve više udaljavamo. Naime, oblik je to komunikacije koji je prisutan u ljudskoj vrsti od njezina početka, i upravo su naši pretci na taj način oko kućnih ognjišta, pričanjem priča, tj. usmenom komunikacijom i pripovijedanjem, postizali uspjeh u prenošenju tradicionalne životne mudrosti, stečenih znanja i iskustava. Vještina je to s kojom se rađamo, no samo onaj koji prepoznaje dar, vježba ga i usavršava, vješt je pripovjedač i prenositelj riječi koju stavlja pred publiku.
Jednostavna definicija pripovijedanja (eng. storytelling) jest nastup pripovjedača u kojem on neposredno pred publikom iznosi određeni slijed događaja. No, ono je zapravo oblik društvenog ponašanja, način višestrukog povezivanja kazivača i slušatelja na različitim razinama: formalnoj, sadržajnoj, psihološkoj, emocionalnoj, empatičnoj, osobnoj, ljudskoj… Pripovijedanje, poznato kao usmena pripovjedna književnost, smatra se oblikom folklora. (Usp. Propp: 1968) “Pripovijedanje jest zaseban medij, umjetnički proces koji djeluje uz pomoć nečega što bismo mogli nazvati tehnologijom ljudskog središnjeg računala – što uključuje sjećanje, maštu, emocije, intelekt, jezik, gestu, mimiku, kretanje, i što je najvažnije, stvaranje odnosa u sadašnjem trenutku – odnosa osobe prema drugoj osobi ili prema grupi.”(Sobol-Gentile-Sunwolf 2008: 22)
Oduševljenje nekom ispričanom pričom ne može nadmašiti ni jedan drugi oblik usvajanja teksta. Ni čitanje, ni prikazivanje teksta ne privlače toliko koliko pripovijedanje. Čitatelj priče vezan je uz ono što čita: povezuje ga knjiga u rukama, riječi u pamćenju ili slike u mašti.(Otero 2005: 236) Pripovjedač je, naprotiv, slobodan u svom izlaganju: ničim nije ograničen, ustaje, čuje se, služi se svojim rukama, očima, glasom… Pripovjedač ne pamti svoju priču napamet, već slijedi strukturu priče, prilagođava ju reakciji publike, služi se frazama, gestama, izrazima, ritmom… i uvijek bira ono što najbolje pomaže njegovu izražavanju. Zato je svaka izvedba pripovjedača jedinstvena i nikad se ista priča ne ispripovijeda na isti način. Dobar pripovjedač je uvjerljiv, neposredan, sugestivan, blizak slušatelju, razvija odnos s njim, razmjenjuje iskustva s njim… Tako se stvara temelj za tople i zdrave međuljudske odnose. Svaki slušatelj na osobit način doživljava priču, i zato je pripovijedanje, prije svega, aktivnost koja potiče bliskost, sazrijevanje, povezivanje i pobuđivanje vrijednosti od kojih se suvremeni svijet otuđuje.
Za razliku od europskog kulturno-književnog kruga u kojem je pripovijedanje zauzelo renomirano mjesto među načinima umjetničkog izražavanja i u nekim se zemljama profiliralo kao oblik studijskog obrazovanja, a pripovjedači (mahom muškarci) se smatraju profesionalcima, u našem se kulturnom krugu ono još uvijek smatra amaterskim poslom (svojevrsnim hobijem) koji je rezerviran za zabavu i aktivnosti za djecu, a njime se bave uglavnom žene. U Hrvatskoj se posljednjih godina javlja sve više profesionalnih pripovjedača i pripovjedačica te udruga koje se bave promicanjem pripovijedanja.
Jednostavan je zaključak da pripovijedanje dolazi neposredno iz pripovjedača i da je sačinjeno od njega, ispričano iz njega. „Duboka ljepota pripovijedanja leži u onome nevidljivome – u energiji koja se stvara između pripovjedača i slušatelja te u kreiranju naoko nevidljivih, a toliko važnih svjetova koji nas uče mnogočemu, poput svjetlosti voštanice vode kroz labirinte naših života.“ (Živković: 2017)
BIBLIOGRAFIJA:
Propp,Vladímir. Morphology of the folk Tale Translation. The American Folklore Society, 1968.
Sobol, J.; Gentile, J.; Sunwolf: Pripovijedanje, jastvo i društvo. 2008.
Otero, Herminio. Povratak narativnoga: kako i zašto razvijati umijeće pripovijedanja, 24.6.2005. URL: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=168290 (2. 8. 2019.)
Živković, Sonia. Storytelling u obrazovanju: moćan alat za mirniji i pošteniji svijet, URL: https://zimo.dnevnik.hr/clanak/storytelling-u-obrazovanju-mocan-alat-za-mirniji-i-posteniji-svijet—476558.html (2.8. 2019.)
AUTOR:
Aleksandra Damjanić, mag.edu.kro; mag bib.
aleksandra.prikratki@gmail.com
Kreativni studio „Logos“, Varaždin