Povodom Svjetskog dana pripovijedanja, Udruga Manufaktura Ideja iz Zadra, u sklopu projekta “ U potrazi za pričom…”, pozvala je, između ostalih, kolegice pripovjedačice Sanju Grginu i Željanu Buljat da im se pridruže na otočiću nasuprot Zadra u potrazi za pričom o junakinji prošlih vremena. A koju su pronašle u svom poetsko-proznom tekstu progovara Sanja Grgina.
Piše: Sanja Grgina
Trenutak kada sunce nebom stiže na nebeski ekvator, kad proljeće smjeni zimu a noć i dan se izjednače u trajanju, zove se proljetna ravnodnevnica
Takav trenutak se dogodio još uvijek mladoj Marini Battara (1) kad ju je iznenadnom smrću napustio njezin ljubljeni muž, gospodin Battara, te je Marina postala udovicom I samohranom majkom devetoro djece. Devetero djece!
Zamislite danas devetero djece.
Marina Battara, sad je preobukla svoje halje u halje boje korote, ali nije bilo vremena za suze i tugovanje, trebalo je prehraniti sebe i djecu
Srećom, muž joj je ostavio cijelo kraljevstvo…hm..tako bi i bilo da je ovo bajka, još bi odnekuda iskrsnula kakva dobra starica pa je upitala:
“Lijepa djevo, zašto si tako tužna? Mogu li ti kako pomoći?”
“Ah, moj je ljubljeni otišao u vječna lovišta i ostavio mi cijelo svoje kraljevstvo da njime vladam i da se brinem za njegove stanovnike, ali ja nemam iskustva. U tome je moja tuga.”
Starica bi joj odgovorila: “Ne tuguj, ja ću ti pomoći, samo moraš učiniti točno što ti kažem”, i tako bi bajka išla, samo, bilo je ipak drugačije
Ljubljeni muž Marini je ostavio tiskaru (kraljevstvo),ali i dugove (izazove).
Marina se uhvatila u koštac s tiskarom. Postala je prva zadarska tiskarica a sinovi njezini, jedan drugome do uha, stajali materi uz bok, pomagali joj, radili danonoćno.
Hrabra Marina nije se potpisivala na službene ugovore i papire, jer je znala da neće tako uspjeti zadržati tiskaru. Ne može žena biti vlasnicom nečeg pa se potpisivala kao starateljica ili već nešto slično, da zavara vladu ondašnju.
Skromno ili mudro ili lukavo, rekla bih ja.
Bravo Marina!
Bila je odana i vjerna svome mužu, dovoljno uporna i tvrdoglava da radi i zadrži tiskaru, hrabra i sposobna da se održi na životu. Poživivla je dugo, otišla u zagrljaj svome ljubljenom u 9o-toj godini života na zemlji.
Tiskaru su naslijedili njezini sinov ,a ostatke tiskare imala sam priliku pogledati danas popodne na proljetnu ravnodnevnicu na otoku Školjiću u posjedu samostana Sv, Pavla Pustinjaka.
Sad vam je sigurno jasno, nije ovo bajka, priča je istinita ,a kako život piše romane pa i bajke da dodamo malo začina zmijske kože, svježega mlijeka, željeznih cipela i možda kakvog čeličnoga štapa sada bi čitali bajku.
(1) Marina Battara, rođena Anić, po smrti supruga, tiskara i knjižara Antonja Luigija Battare u naslijeđe je dobila tiskaru i knjižaru i postala poduzetnica i prva zadarska tiskarica. Od 1817. kada joj iznenada umire muž do 1823. nastavlja voditi do tada jedinu tiskaru i knjižaru na zadarskom području a 1831. godine poslovanje formalno predaje svojim sinovima Pietru Antoniju i Napoleonu Francescu. Zahvaljujući obitelji Battara, tiskarstvo u Zadru u 19. stoljeću doživljava svoj procvat. Sama tiskara je radila od 1770. do 1859. godine.
Izvor Katić, Mirisa, Marina Battara, prva zadarska tiskarica 1770. – 1859. , Vjesnik bibliotekara Hrvatske 48, 3/4 (2005), 159-184