Piše: Marijana Mrvoš
Solo pripovijedanje, biblijsko pripovijedanje, zoomiranje petkom, dijeljenje priča (story swap). Od svega po malo u mjesecu veljači. Kako je prošlo, što se sve događalo i kakav je odnos priče i tijela?
Mjesec veljača bio mi je bogat pripovjednim događanjima. Održala sam četiri Pripovjedna Zoomiranja petkom a time se zaokružilo i tri mjeseca pripovijedanja putem zoom platforme. Dva puta sam pripovijedala na ovogodišnjem Chennai Storytelling Festivalu. Imala sam solo nastup s pričom s Bornea Pola djevojčice (dječaka) te koncertni nastup s grupom koja je pripovijedala priče iz Starog i Novog zavjeta, a ja sam pripovijedala priču Ozdravljenje bolesne žene. Zadnji dan veljače pripovijedala sam hrvatsku narodnu priču Žabica djevojka na story swapu u organizaciji Federation of Asian Storytellers (FEAST).
Sva iskustva su bila bogata i živa bez obzira na digitalni medij. Svako od njih imalo je svoju dinamiku. Priču Pola djevojčice prvi put sam čula u listopadu 2021.g. i ostavila me je bez daha. Kako se priča odmotavala ponavljala sam Ovo je priča o meni; ili unuverzalna priča o putovanju i potrazi i vraćanju. Gilly Southwood, od koje sam čula priču, otvorila mi je kutiju s blagom i dala mi mapu da pogledam gdje sam bila, gdje sam sada i što me eventualno čeka u budućnosti. U vrijeme nemira i nepoznanica dobro je biti miran i znati gdje si i kamo želiš ići.
Prvi put sam se upustila u pripovijedanje biblijskog teksta. Tema koju smo kao članovi jedne od 15 festivalskih grupa odabrali, pripreme su počele svibanj/lipanj 2021. g. bila je snažne žene u Starom i Novom zavjetu. S prijateljicom i kolegicom pripovjedačicom Elizabetom Alković odabrala sam priču o Ozdravljenju bolesne žene (Lk 8, 40-48). Čitala sam je nebrojeni broj puta. Tražila englesku verziju iste. Promatrala, osluškivala, vizualizirala.
Biblijsko pripovijedanje ima pravilo da 90% ispripovijedanog treba biti dosljedno biblijskom tekstu. Dva tjedna prije koncerta sam se nad pričom isplakala. Ono što me je posebno dotaknulo bio je trenutak kad Isus staje i pita: „Tko me se dotače?“ Imala sam dojam da je u tom trenu u Univerzumu sve stalo i zazvalo jedno biće da se pokaže.
Sjećate li se nekog događaja kad ste se trebali pokazati? Ne znam kako vi, no ja sam se dugo, dugo skrivala. Dugo, dugo vremena nisam ni bila svjesna da se skrivam, i dugo, dugo vremena nisam znala što želim i zato je mene tako dotaknula ta priča. Ona je za mene postala ljubavna priča. Netko, tako velik, traži da se pokažem. Mogu li? A što drugo nego mogu. Nema više vremena i mjesta za skrivanje. A koncert je prošao u prekrasnoj iscjeljujućoj i ohrabrujućoj atmosferi.
Zadnji dan veljače donio je novi pripovjedne susret. Za story swap prijavila sam narodnu priču Žabica djevojka. Kad su javili da sam odabrana krenule su pripreme. Priču sam prvi put čitala prije dvije, sad već tri godine, slušala sam je u sjajnoj izvedbi jedne pripovjedačice. Planirala sam je odabrati za drugu godinu Studija pripovijedanja, ali ona se željela pokazati svijetu.
Trebalo ju je spremiti na engleskom. Uz postojeću verziju na dijalektu poslušala sam audio verziju bivše mentorice Jasmine Žiljak Ilinčić i malo po malo napravila sam vlastitu verziju. Dodatan izazov bio je priču ispripovijedati unutar zadanog vremena od devet minuta a da važni dijelovi ostanu ukomponirani i da engleska verzija nije u zakrpama. Dok sam se pripremala saznala sam da se dio ženske istarske narodne nošnje naziva žabica.
Što više pozadinskih informacija i istraživanja priče i onoga oko priče to je doživljaj za slušatelja bolji a pripovjedač je uzemljeniji i u priči i u tijelu.
Odnos pripovjedača i tijela je poseban odnos. Ne može jedno bez drugoga. Ne prođe li priča kroz tijelo ostaje lebdjeti u zraku i sva tri sudionika – priča, slušatelj i pripovjedač – ostaju zakinuti za punoću susreta.
Interesantno je da su kondicijske pripreme za pripovijedanje (moj naziv) bile za svaki susret drugačije. Dva susreta sam prehodala. Posebno me se dojmilo ranojutarnje, oko šest, nedjeljno hodanje i tišina popraćena igrom zore i dana. Današnje pripreme su prošle uz pranje prozora. Tijelo dobilo što je trebalo a prozori zablistali i čekaju proljeće u punom sjaju.
Sljedeći put kad se počastite pripovjednim susretom sjetite se putovanja koje je prethodilo samom pripovijedanju. Priče kao i pripovjedači putuju, no usudila bih se reći da je to svojevrsni ljubavni odnos. Priča vas pronađe, i, ovisno o tome hoćete li se prepoznati kao odabranik/ca, započinje zavođenje, istraživanje, predavanje i prepuštanje, sretan završetak (ne uvijek), itd.
Svaki izlazak na vidjelo nosi izazove. Iz mjesta susreta s novim puno je toga nepoznato i neotkriveni i u tome je čar. Svaki susret s pričom i slušateljem (publikom) novi je susret i nikad nisam sigurna kako će završiti. Svaki put se iznova bacam u vodu i vjerujem da ću se u pravom trenutku sjetiti svih do tad prehodanih koraka koji će mi to pomoći da svladam i taj susret.
I ako bih veljaču opisala jednom riječju bila bi to riječ ZAHVALNA.